Könyörgésünk színhelyei II.

UVOD

U drugom delu rada, prema konceptu definisanom u prvom tomu, predstavljam javne krstove podignute na pojedinim pustarama grada, one koji su podignuti u Kelebiji, Šebešiću, Tavankutu, Vamteleku, Đurđinu i Velikoj Pijaci (Nagyfény) u XIX-XX. veku.

Imajući u vidu da su na navedenim pustarama, uglavnom i danas postojeći javni krstovi, podignuti u naznačenim vekovima, i dalje uzimam u obzir njihove tadašnje granice, iako su se u dvadesetom veku, zbog opštepoznatih istorijskih okolnosti, delimično promenile. Pored unutrašnjeg pomeranja granica pustara, na ovom mestu bih pomenuo samo Kelebiju i Šebešić, čiji je severni deo ostao na teritoriji Mađarske.

Krstovi koji su u vreme podizanja bili granični, poredputni, pustarski, danas se nalaze na ulicama i trgovima sela, jer su se u dvadesetom veku nekadašnji nizovi salaša (salaška naselja) redom razvili u sela, u kojima su osnovane posebne župe. Međutim, u vreme podizanja krstova, u XIX veku, celo područje je pripadalo gradskoj župi Svete Terezije, i ta činjenica pojednostavljuje arhivska istraživanja.

I u izradi ovog rada koristio sam izvore iz prvog toma: popise krstova Ferenca Pachera, Alajosa Demerácza, Gábora Tormásyja, Istvána Iványija, Mátyása Mamuzsicha i Mátyása Mokossaya. Natpise krstova, kao i arhivske izvore, i dalje objavljujem doslovno, a imena pišem onako kako se pojavljuju u tim natpisima i u tadašnjim dokumentima, povremeno izostavljajući relevantna, trenutno važeća mađarska pravopisna pravila.