Az aldunai székelyek népdalai

U našoj knjizi objavljujemo narodne pesme iz sekeljskih naselja u južnom Banatu, doseljenih iz Bukovine: Hertelendyfalva (Vojlovica), Székelykeve (Skorenovac) i Sándoregyháza (Ivanovo), koje je sakupio Lajos Kiss. Ovo je prvi put da se kod nas pojavljuje publikacija ovakvog obima iz područja koje čuva najarhaičniji sloj raznovrsne narodne muzičke tradicije mađarske zajednice u Jugoslaviji.
Na vredne muzičke tradicije Sekelja doseljenih u Bukovinu prvi put je skrenuo pažnju Zoltán Kodály 1914. godine. Godine 1935. Péter Balla je ponovo posetio bukovinske Sekelje. Nakon Drugog svetskog rata, mađarski stručnjaci su sakupili ogroman materijal (narodna muzika, narodne priče, narodna verovanja, narodne igre itd.) iz folklora Bukovinskih Sekelja koji su se naselili u Mađarskoj.
Narodnom muzikom sekeljskih sela na donjem Dunavu niko se nije bavio sve do 1940-ih godina. Tada je Lajos Kiss, etnomuzikolog rodom iz Sombora, započeo svoj sakupljački rad među mađarskom zajednicom u Jugoslaviji. Prvi put je posetio Hertelendyfalvu 1940–1941. godine, a zatim, nakon dvadesetpetogodišnje pauze, 1960-ih godina (1966–1969). Iz njegove zbirke do sada je objavljeno oko 70 pesama u raznim popularnim i naučnim publikacijama. Takođe krajem šezdesetih godina (1968–1969) posetio je druga dva sekeljska sela, Székelykeve i Sándoregyháza, i tamo je sakupljao, mada znatno manje nego u Hertelendyfalvi.
Pedesetih godina, po nalogu Muzeja Vojvodine, Ernő Király, rukovodilac mađarskog odseka za narodnu muziku Radio Novog Sada, izvršio je obimnije sakupljanje među ovdašnjim Mađarima, uključujući i Sekelje na donjem Dunavu. U isto vreme, Olga Penavin, profesorica Katedre za mađarski jezik u Novom Sadu, započinje svoja istraživanja dijalekata i folklora, a od početka sedamdesetih godina kontinuirano objavljuje i o sekeljskim naseljima u južnom Banatu.
Godine 1966. Zoltán Újváry je sprovodio istraživački rad u Hertelendyfalvi i Sándoregyházi. Deo njegove zbirke iz Hertelendyfalve objavljen je 1968. godine.

Početkom sedamdesetih godina pojavio se sveobuhvatan pregled narodne poezije mađarske zajednice u Jugoslaviji, autora Imre Borija, istoričara književnosti. Treba pomenuti i dva teksta na srpskom jeziku s početka pedesetih godina o uskršnjem farbanju jaja i narodnim običajima stanovnika Hertelendyfalve. Oni su objavljeni u godišnjaku Muzeja Vojvodine (Rad vojvođanskih muzeja). Zbirka sekeljskih narodnih pesama sa donjeg Dunava, koju je sakupio Lajos Kiss, posebno ona iz Hertelendyfalve, do sada je najznačajnija po obimu. Ali ne samo po obimu. Sakupljačka spremnost Lajosa Kissa, njegova oštra moć zapažanja i temeljitost, ogledaju se u velikom broju varijantnih zapisa posebno vrednih melodija sa stanovišta tradicije, njegovim detaljnim transkripcijama (transkripcije sa terenskih snimaka iz četrdesetih i mašinskih snimaka iz šezdesetih godina), i, ne manje važno, dvadesetpetogodišnji period između dve zbirke, sve su to aspekti koji, pored objavljivanja materijala, povećavaju i naučnu vrednost zbirke. Ovaj izuzetan rad u celosti predajemo u ruke zainteresovanih.
Potpunost se, nažalost, odnosi samo na materijal. Lični kontakt Lajosa Kissa sa njegovim informatorima i područjem sakupljanja, kao i njegovo široko znanje u oblasti narodne muzike, nismo u mogućnosti da posedujemo. Ovaj nedostatak pokušavamo da nadoknadimo korišćenjem sakupljačevih beleški i raspoloživih izvornih radova.